O dijalogu

Nedavno sam naišao na jedno mišljenje koje s tugom govori o vremenima kad je „dijalog između kršćanstva i onih koji to nisu bio živ“ a danas je eto potpuno zamro. Spominju se razgovori, mogu se naći i u knjizi, imeđu pomoćnog biskupa Mije Škvorca (isusovca) i filozofa Branka Bošnjaka, između Živka Kustića i Meše Selimovića objavljeni u Glasu Koncila, susreti Ivana Goluba s Miroslavom Krležom i Petrom Šegedinom. Danas takvih susreta više nema. Treba li nam danas takvih susreta. Pa... na jedan način sigurno da, međutim oni nisu sami sebi srvha. no, nije samo krivica u kršćana, koji "odbijaju taj dijalog zatvarajući se u svoje lažne sigurnosti" ili kako već neka krilatica želi diskreditirati kršćane na tom području. Niti je istina kako nam je nestalo snage za dijalog. Meni se čini da manjak dijaloga ima neki drugi razlog.

Ukoliko se pogleda iz kuta nevjerujućih, ateista ili agnostika, humanista ili sekularista, ireligioznih ili protivnika organiziranog vjerovanja, može se vidjeti jedan stav koji prevladava, a to je osjećaj intelektualno-moralne superiornosti. Vjerovanje je za njih itelektualno inferioran čin, a vjernici su moralno inferiorni onima koji svoj moral temelje na humanitetu, u čemu svojim stavovima i ponašanjem prednjači Katolička Crkva. Mnogo je takvih primjera, a kao primjer političke kulture kod nas bih naveo uporno odbijanje premijera Milanovića da izabranoj predsjednici čestita na njezinom izboru. On ne osjeća potrebu za čestitanjem jer se smatra članom superiorne grupe u ideološko-moralnom pogledu naspram grupe iz koje je došla izabrana predsjednica. I taj osjećaj superiornosti mu daje za pravo da nema nikakvih obaveza prema onima koji su inferiorni, niti društvenih niti moralnih.

Čini mi se da je i situacija u susretu Katolika i onih koji drugačije vjeruju slična. Od svog početka Islam se smatra superiornim kršćanstvu, jer je Muhamed došao nakon Isusa da dovrši ono što je on navjestio baš o njemu. S takvim stavom dijalog ne može postojati, a poštovanje je zapravo malo bolje uređeni bon-ton. Zato se i često događa da se susret između kršćana i muslimana svodi na to da muslimani govore kako je islam divan, a kršćani odgovaraju kako je islam divan.

Vjerujem kako će ove moje riječi uzbuditi mnoge duhove i da bi mi mnogi rekli poznatu rečenicu: „Ali II. Vatikanski sabor govori o dijalogu kao nužnom!“ Ja odgovaram, da, ali ne tako kako si mnogi misle.

Ponajprije II. Vatikanski sabor ne govori o dijalogu kršćanstva i ateizma, ili kršćanstva i islama, nego o dijalogu osoba. Dijalog se događa između kršćana i ateista, a ne između vjera. Poštovanje, pozornost, ljubav, empatiju treba uvijek iskazati osobi, bez obzira kakva bila njezina uvjerenja, a tek onda se može pristupiti dijalogu s njom, jer dijalog pretpostavlja ravnopravnost onih koji sudjeluju u njemu. Upravo u toj točki, susreta osoba, a ne sustava, se pokazuje i granica dijaloga. On ne može biti srha sam sebi, mora voditi do Istine. Dijalog je zapravo, put kako treba navjestiti Krista i pozvati na obraćenje, a ne isrcpljivanje u nebrojenim susretima i razgovorima koji se vrte u krug.

Što nam dakle preostaje, ukoliko se dijalog nije pokazao nimalo uspješnim? Po meni je odgovor jednostavan. Ponovna afirmacija stare dobre apologetike, ona koja započinje uputama iz poslanice apostola Petra, o blagosti, poštivanju dobre savjesti, ali i jasnim navještanjem sadržaja vjere.

Budimo posve iskreni i otvoreni, ne živimo u vremenu međusobnog obogaćivanja različitostima, već u vremenu nametanja. Masovni mediji služe upravo tome: nametanju neke ideje ili emocije koja ljude pokreće u nekom smjeru.

Istia, naša kršćanska najjača oružja su dobrota, ljubav i žrtva. No, i nauk je naše blago, ukoliko ga još poznajemo i usudimo ga se primijeniti.

Stoga, ne bi se trebalo bojati naviještati vjeru, u svakoj situaciji. Dati razlog nade koju nosimo. Na kraju krajeva, snosimo odgovornost za ogromnu količinu nevjere i grijeha u svijetu.