Misijsko poslanje


Dolazak sve većeg broja izbjeglica i azilanata u Europu pokreće i pitanje misionarskog poslanja Crkve. Većina tih ljudi nisu kršćani, uglavnom su muslimani i postavlja se pitanje o tome treba li im i kako navijestiti Krista Gospodina i ponuditi zajedništvo katoličke vjere. Mnogi se glasovi čuju kako treba ljude ostaviti da budu ono što jesu, da se ne smije niti zucnuti o naviještanju Krista Gospodina, jer bi to bilo nametanje, maltetiranje ili već nešto tome slično loše. Kao glavni argument se navodi učenje II vatikasnkog sabora.
 Pa da vidimo što dekret tog sabora, koji se bavi misijskim djelovanjem Crkve,  pod imenom Ad gentes kaže o tome. 
Uzet ću samo neke dijelove koji, koliko sam proučio ovaj dekret, najbolje ističu njegovo učenje. Tekstovi pisani masnijim slovima su citati, a ispod njih su moji komentari.

Br.1. U sadašnjim, pak, prilikama, iz kojih za čovječanstvo niče nov način života, Crkva, koja je sol zemlje i svjetlo svijeta, još hitnije poziva na spašavanje i obnovu svega stvorenja, da se u Kristu sve preporodi te da u njemu ljudi tvore jednu obitelj i jedan božji narod.
Ukoliko se već netko voli pozivati na „današnje vrijeme“, II vatikanski koncil, pozivajući se na isto ističe hitnost zadatka naviještanja Krista Gospodina. Nigdje nema riječi o tome da bi neka tekovina današnjeg života implicirala na to da je došlo do zastare u Isusovoj zapovijedi u Mk 16,15 na koju se deklaracija poziva u svojoj prvoj rečenici.

Br.6. Tako je jasno da misijska djelatnost proizlazi iz najdublje naravi Crkve. Ta djelatnosti širi spasiteljsku vjeru Crkve, širenjem ostvaruje njezino katoličko jedinstvo, hranjena je njzinim apostolstvom, ostvaruje kolegijalnu svijest njezine hijerarhije te svjedoči, širi i promiče njezinu svetost.
Naša je narav da budemo misijska zajednica, kad to prestanemo biti, prestajemo biti vjerni samoj svojoj biti. Ne možemo biti mirni na činjenicu da mnogi oko nas nisu u istom zajedništvu Vjere u kojem smo mi.

Br. 7. Razlog te misijske djelatnosti proizlazi iz volje Boga „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jedan je naime Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji dade samoga sebe kao otkup za sve“(1 Tim 2,4-6) „i nema spasenja ni po kome drugome“(Dj 4,12). Potrebno je, dakle, da se svi obrate k njemu, kojega su spoznali iz naviještanja Crkve, i da se krstom pritjelove njemu i Crkvi koja je njegovo Tijelo.
Sav onaj govor o tome kako nije bitno što i kako netko vjeruje dok god je dobar pada u vodu. Nije samo bitno da čovjek „vjeruje u nešto“, već je bitno što i kako i gdje vjeruje. Univerzalnost spasenja se ostvaruje u Kristu, koja se događa po djelovanju Crkve, ponuđena svakom čovjeku. Vjera i njezio zajedništvo u jednom tijelu su nužnost.

Br. 8. Misijska je djelatnost najuže povezana također sa samom ljudskom naravi i njezinim težnjama. Objavljujući naime Krista, samim tim Crkva otkriva ljudima pravu istinu o jihovu stanju i cjelovitom pozivu, budući je Krist počelo i uzorak toga obnovljenog čovječanstva – prožetog bratskom ljubavlju, iskrenošću i mirotvorhim duhom – prema kojem svi teže. Krist i Crkva, koja o njemu svjedoči evanđeoskim propovijedanjem, nadilaze svaku osebujnost rase ili naroda, pa se ne mogu nikome i nigdje smatrati tuđima.
Ovaj odlomak svaku raspravu o tome kako bi se navještajem Krista Gospodina nekome mogla nametnuti druga kultura ili oduzeti mu njegov identite dovodi do njezine apsurdnosti. Krist je odgovor na sve težnje čovječanstva, pa prema tome ono što je plemenito u nekoj kulturi ili identitetu svoju puninu dobiva tek u njemu. Navještaj Krista Gospodina znači da se ono najbolje iz nečije kulture dobija onu dimenziju prema kojoj samo teži, čak i kad nosi daleku slutnju te težnje.

Kršćanin je misionar
Da, tako to jednostavno jest. Dobrotom, ljubavlju, prihvaćanjem, požrtvovnošću, svakim dobrim djelom može se naviještati Krista Gospodina. No, tu se ne smije stati, jer mi nismo samo dobrotorno društvo, već i svjedočimo spasenje po Isusu Kristu, našem Gospodinu.
(Ne)poznavanje nauka
Bez obzira na to što svijet mislio kako bi Crkva trebala izgledati, ponašati se i što bi trebala naučavati, katolik mora poznavati svoju vjeru da bi je mogao svjedočiti. I ne povoditi se za onim što se predstavlja kao duh vremena, jer se iz gore navedenog vidi da taj pojam znači nešto sasvim drugo.
Tu dolazi i nepoznavanje naučavanja samog II vatikanskog koncila na koji se svi pozivaju. On nije promijenio vjeru. Mjenjaju je oni koji ga ne znaju čitati.


Primjedbe

  1. Napiši to onom raskolniku i shizmatiku Tomi Blizancu.

    V.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Uvođenje novina