iz sjene oraha

Prije otprilike dva mjeseca mi je došla na ragovor jedna osoba. Zapravo, došao je prvo njezin izaslanik, za kojeg je ta osoba saznala da smo dugogodišnji prijatelji, još iz doba dok nisam bio župnik sadašnje župe. I tako je taj izaslanik dobre volje došao, pozivajući se na naše prijeteljstvo i sve što uz njega ide, da primim na razgovor jednu njemu jako dragu osobu. Ta osoba želi prijeći iz pravoslavlja u Katoličku Crkvu. (veliko i malo slovo su namjerni) Svom sam poznaniku rekao neka kaže toj osobi, čiji je izaslanik, da je jedva čekam i da će želja te osobe biti ispunjena u najkraćem roku. Tad još nisam, jer je još bio razgovor s izaslanikom, objašnjavao uvijete i načine prelaska u potpuno zajedništvo Katoličke Crkve. I... došao je taj dan kad je konačno osoba bez izaslanika došla na razgovor sa mnom. Ta osoba živi u mojoj župi i bilo joj je izuzetno neugodno doći k meni i pitati za bilo što. Osjećala se manje vrijednom i nedostojnom razgovora sa župnikom. Zato je izaslanik d...

Koliko li sam samo vremena proveo govoreći, čitajući i raspravljajući o slabostima Crkve! O nedostatcima, krivim procjenama, manjkavostima pa čak i o onome što smatram lošim, grešnim i nedostojnim! Uvuče se taj duh negativizma i pesimizma u čovjeka, i ne samo da razmišlja o negativnim stvarima, počinje ih i tražiti, a ponekad i proizvoditi. Ipak, postoji i druga strana medalje, onaj dio života Crkve, Božjeg života u Njoj, koji se očituje unatoč našim slabostima. Naveo bih samo nekoliko primjera iz nedavnih događaja. Na svijetskoj razini mučeništvo o. Jacquesa Hamela je snažno odjeknulo. Ono dolazi iz Ckrve u Francukoj, koja je boksačkim riječnikom na konopcima. Crkve se prazne, župe zatvaraju, nedostatak svećenika, vjernika je sve manje, samostani se prazne. Slika ne može biti gora. I sam je časni mučenik o. Jacques starac, a na sv. Misi na kojoj je i sam prinio žrtvu života, bijaše tek nekoliko osoba... Bez obzira na nedostojne izraze nakon tog strašnog događaja, kako su tamo ...

Često sam se nalazio u prilici da razgovaram o tzv. novopečenim vjernicima. To bi trebali biti ljudi koji su nahrupili u Crkvu nakon 1990., uglavnom iz društveno-političkih pobuda. Oni su glavna smetnja da mnogi ne idu u ckrvu onako kako su to išli prije, jer su im uzeli mjesta, posebice onima u prvim redovima njihovih župnih crkava. Nešto što bi trebalo dodatno označavati takve ljude jest njihvo licemjerje i prijetvornost. Tako mi je često bila servirana priča o krivim i pravim vjernicima. Zanimljivo je da je ta priča uglavnom dolazila od onih koji nikad nisu išli u crkvu, niti s Crkvom imaju previše veze, čak niti protokolarne. I sad... kao prvo pitanje sam uvijek postavljao: Kako znadete što se događa u nekoj zajednici i na nekom mjestu gdje vas nema niti vas je ikad bilo? Kako tako lako možete donositi zaključke o nečemu što uopće ne poznajete. Nadalje, razgovor bi obično išao prema temi obraćenja. Koliko iskreno može biti nečije obraćenje. Oni koji ne vjeruju, kao prvo odb...

Kao i obično, nakon svakog velikog blagdana, a jučer je bila svetkovina Uznesenja Marijina, krenu reakcije na propovijedi naših biskupa i svećenika po raznim svetištima i proštenjima toga dana. I uvijek se kao prvo i negativno ističe što su rekli o politici, koga su napali, „etiketirali“ i u čemu su bili netolerantni, nazadni i isključivi. Nihil novi sub sole, što se tiče Crkve, rekli bi mnogi napredni i progresivni. Tako su ovih dana na meti sisački biskup Vlado Košić, kojeg su potajno, jer drugačije niti ne znaju, posjetili pripadnici Radničke fronte i ukrasili zgradu koju je kupila biskupija za dijacezanski muzej. Profesora Raguža nakon teksta u Glasu koncila napadaju svi progresivci koji su naučili pisati, ne još i čitati, a perjanica je Ella Dvornik. Ovakvi napadi na biskupe i svećenike nisu samo tu zato da se hijerarhiju Crkve pritisne te ona zauzme smjer govora koji ide niz dlaku. Oni imaju i jedan preventivan karakter. Riječ je o tome da se na vrijeme i učinkovito uplaši ...

U mojoj župi postoji jedna stara kapelica, u kojoj se sv. Misa služi samo jednog godišnje, kad je blagdan zaštitnika kapele. Tad je to i pripadajuća fešta za malobrojne stanovnike tog sela, iseljene mještane koji posjećuju roditeljske kuće ili ono što je ostalo od njih, ponekog vikendaša i putnika namjernika.U kapeli je ostao sačuvan originalni barokni oltar, nekoliko klupa i jedna slika koja je odoljela zubu vremena.  Nekoliko dana prije okupi se ekipa koja čisti kapelicu i uređuje njezin okoliš za nadolazeće slavlje. I tako, u tijeku čišćenja i spremanja, dolazi jedan vikendaš i nosi mali sklopivi stolić. -           „A za što to nosite?“, upitam ja dobru dušu. -           „Pa da imate na čemu Misu služiti.“,  mirno  će već spomenuta dobra duša. -           „A, ne. Zašto bih služio Misu na tom stoliću, kad imam posvećeni oltar....

Hrvati su u svijetu poznati po mnogočemu, no psovka je, na žalost, jedna od stvari koja nas izdvaja kao posebne. U zlu. Eric Bana, poznati glumac hrvatskog porijekla kao dokaz da zna nešto hrvatskog je ospovao novinarki koja je razgovarala s njima. Najčešće stranci kao prvi kontakt s našim jezikom dobivaju psovanje, kao izraz posebne kreativnosti i jedinstvenosti našeg jezika. Sam sam zamijetio kako se društveni pritisak koji se stvara nazočnošću svećenika u nekom društvu glede psovanja smanjuje. Nekada su ljudi pazili kako se ponašaju pred svećenikom i kako govore. Danas je takvih ljudi sve manje i manje. Argument da su ti ljudi zapravo licemjeri uopće ne stoji, jer suzdržavanjem od psovanja u nazočnosti svećenika ipak priznaju da izgovaraju neke krive riječi u krivom kontekstu. Ukoliko danas nekoga zamoliš u javnom prostoru da ne psuje, pogotovo ne bogulno, riskiraš fizički sukob. Plentitudo corporis u tom trenutku može postati evangelizatorska prednost. Hvala Bogu, odrastao ...

Gledajući europsko nogometno prvestvo, bez obzira na rezultat hrvatske reprezentacije, između mnogih zanimljivih stvari za oko mi je zapela reprezentacija Islanda. Nije riječ samo o igri, o tome kako su igrači iz tako male zemlje postigli lijep uspjeh, već je riječ o „obredu“ koji se događa nakon utakmice. Za one koji nisu vidjeli riječ je o ovome: Ovo ima sve odlike obreda: događa se i kao proslava pobjede i kao utjeha nakon poraza, odgovara svim navijačkim situacijama. Točno se zna tko započinje i dirigira pljeskanje i hukanje, tko gdje stoji i vrijeme kad se izvodi (kraj utakmice). Čak je dobio i svoje ime, zovu ga „vikinško navijanje“, iako su se javili navijači PAOK-a i još jednog kluba iz Škotske da su oni to izmislili. Svijet će ovo sad poznati samo pod vikinškim imenom. Nogomet kao takv u sebi ima veoma mnogo obrednosti: točno se znaju pravila i uloga svakog sudionika u nogometnoj utakmici od igrača, sudaca, trenera, novinara i reportera, fotografa, navijača do prod...