Tradicionalne molitve za oblačenje svećenika prije sv. Mise

U ovom postu želim opisati svoje malo osobno otkriće koje se dogodilo prije stanovitog vremena. Naime, otkrio sam, baš kao skriveno blago, molitve za oblačenje svećenika prije sv. Mise po tradicionalnom obredu. Iako sam bio poprilično dobar student u svoje dane, završivši studij teologije, znao sam samo da su one postojale, no ništa više o tome. I još sam se  sjećao da je moj stari župnik, kad bi ga zvonar oblačio prije mise nešto mrmljao. Kapelani nisu mrmljali...

(Samo jedna mala disgresija: što se tiče toga da za vrijeme studija nisam puno toga naučio, što sam trebao, ipak treba reći da me je studij teologije naučio da sam učim.)

Reforma II vatikanskog koncila traži da se svećenik sabere i pripravi za sv. Misu. No, nigdje ne piše kako to treba napraviti. Jednako kao što nigdje ne piše da se tradicionalne molitve pri oblačenju ne smiju moliti. Nigdje nije rečeno da su one loše, krivovjerne ili da bi mogle načiniti nešto loše u duhovnom smislu. One se samo više ne spominju. Doživjele su sudbinu zločestog ujaka koji se odselio u Ameriku, pa ga se obitelj više ne mora spominjati.

No, meni su te molitve učinile mnogo dobroga. Jedna od stvari koje su me iznenadile jest bila ta kako sam  ih brzo naučio na pamet. A nisam se trudio da ih odmah naučim, već sam ih čitao. No, nakon veoma kratkog vremena i samo nekoliko ponavljanja više nisam morao gledati u papir ispred sebe. I postale su nekako prirodne i logične da se izmole onako kako su se stoljećima molile.

One doista pomažu svećeniku da načini prijelaz iz svjetovnog u sveto. Da tih dvije ili nešto minute vremena „dođe k sebi“ i posloži se i pripravi za ono što će uslijediti: sv. Misa. Često se svečenici tuže kako užurbanost života te brige i obaveze učine da sv. Misa postane rutina koja se odrađuje. Posebno se to može osjetiti radnim danom, kad većina nas sv. Misu ima na večer. Nakon što se već izdogađala poprilična količina stvari u tom danu, dolazi „još i to“. Ove molitve pomažu da se izađe iz te rastrganosti.

Sveta Misa je doista nešto posebno, što ljudi nisu sami sebi dali niti izmislili, ona je Isusov dar Crkvi. I u njoj možemo vidjeti tu predivnu ljepotu susreta Dara i naše ljudskosti. Mi na taj odgovaramo najboljim što imamo. Odgovaramo pomno sastavljenim molitvama, urešenim crkvama, lijepim ruhom, pjesmom, pokretom, svime onim što najbolje ljudski duh oplemenjen vjerom može dati Gospodinu Bogu. Nekako mi se potpuno logično čini ovo: ako je misno ruho ona odjeća koja se nosi samo za jednu stvar i niti za išta više, ona mora imati i malo drugačiji tretman od druge odjeće. Njoj je stvarno potrebna molitva.

I zato treba početi od pranja ruku i molitve za čistoću od vlastitih grijeha do radosti što se stavlja jaram koji je sladak. Ionako, već pri provom pogledu na te molitve je jasno da su one sastavljene samo i isključivo od citata iz Sv. Pisma. A govori se kako je potrebno načiniti da Riječ Božja bude prisutnija u životu Crkve. Gdje ćeš boljeg načina da ona bude prisutna u životu svećenika od njezinog izgovaranja u molitvi.

Znadem da postoji strah ne samo od latinskog jezika nego od bilo čega što bi i samo podsjećalo na nešto tradicionalno. No, zašto se bojati toga? Zar to nije blago Crkve, a svaki dobar upravitelj iz svoje riznice izvlači i staro i novo. Nekad se čovjeku čini da smo od konstantnog traženja novoga zaboravili ne samo na staro već i na riznicu kao takvu.

I još samo jedno, kad ih molim, nadam se kako će još koji brat početi činiti isto. Dobar je to put...