Način

Nekoliko komentara na prethodnom postu ovog bloga potaknulo me da se malo pozabavim temom koja mi već duže vrijeme zaokuplja pozornost: a to je način govora u Crkvi. Meni je to jako važna tema: kako se nešto radi. Obično, kad dođem u neku župu svojim suradnicima na prvom sastanku nastojim objasniti da mene više zanima kako se nešto radi od toga koliko se radi. Posebno se to odnosi na govor u Crkvi, kad su neki problemi i negativnosti u pitanju.

Svjetovni duh

Jedna od omiljenih tema propovijedi u sv. Marti sadašnjeg slavnovladajućeg Pape jest svjetovni duh koji se uvukao u Crkvu i treba ga se riješiti. Iako je takav govor otvoren za cijelo mnoštvo interpretacija, ja ga prepoznajem upravo u načinu govora o problemima i poteškoćama Crkve.

Već nakon nekoliko rečenica,kad netko govori  ili piše, može se vidjeti nakana osobe. Je li to govor da se upozori na nešto negativno ili loše, ili je to govor da se opravda vlastita ljutnja. Počesto je takav govor prožet cijelim nizom emocija, te se traže argumenti, ne bi li se te emocije nahranile. Uglavnom je riječ o emocijama povezanim s ljutnjom, ponekad bijesom, protestotm, prozivanjem, prokazivanjem ili već nečim lošim. Tu se potpuno preslikava svjetovni način govora, posebice iz našeg hrvastskog društva u kojem nismo spospobni izreći više od jedne rečenice u komunikaciji a da se ne posvadimo do groba.

Ne bježati od problema

I te kako sam svjestan problema i nedostataka u Crkvi. No, i ovo vrijeme i ova Crkva s ovim ljudima je moje mjesto na kojem sam pozvan ostvariti svetost i svjedočiti za Kraljevstvo Nebesko. Drugog mjesta i vremena nemam. Sam bih mogao ovaj blog pretvoriti u mjesto konstantne jadikovke na sve što se događa u Crkvi ili što se meni dogodilo i zagorčalo mi život. I što bih imao od toga? Svoj mali svijet prožet gorčinom.

Jedan od razloga za pokretanje ovog bloga je bio taj da mogu u jednom okruženju virtualne krinke pokrenuti razgovor i o onome o čemu se malo govori u Crkvi kod nas. No, na način ne samo slobode, već i ljubavi prema toj istoj Crkvi. Na način da se  ne optužuje niti prosipa žuč, već nalazi putove za izgrađivanje, ponajprije za osobno izgrađivanje.

Iz tog razloga sam pobrisao komentare na prethodnom postu, jer su bili upravo takvi: neprimjereni. I nije me briga hoću li tim izgubiti nekoga od čitatelja, jer nisam opterećen nikakvom popularnošću i željom za utjecajem ili čime već.

Doista, svaka promjena na bolje u Crkvi počinje od osobnog obraćenja. O tome sam se osvjedočio na vlastitoj koži. Upravo iz te osobne razine ja vidim jednu novu snagu koja se polako pojavljuje kod nas u Crkvi. Vidim je čitajući blogove koje pratim, pa i komentare na vlastitom blogu, vidim je među mnogim vjernicima koji počinju sve ozbiljnije i ozbiljnije živjeti svoju vjeru, prepoznajem je u kontaktima koje i virtualno ostvarujem s mnogim zauzetim i iskrenim vjernicima. Ta snaga nije prisutna zato što sam ja ili netko drugi tako posebno dobar, već zato što Duh Božji doista djeluje uvijek u Crkvi, i kroči putove za djelovanje Milosti kad je mi zaprječujemo svojim grijesima i nedostatcima.

Ne, ovo nije plediranje za „pozitivu“ u Crkvi, jer samu ideju „pozitive“ smatram poprilično glupavom. Ovo je govor u potpori traženja pravog načina komuniciranja, posebno onog koji vodi računa o kontroliranju vlastitih emocija kad su problemi u pitanju. Ta bi stvar trebala biti razumljiva sama po sebi, jer je vjernik osoba koja je integrirala svu svoju osobnost u cjelovitu vjeru.