Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj (9. nedjelja kroz godinu C)


Susret Isusa i rimskog satnika, koji se čita u današnjem evanđelju, otkriva nam granice humanizma kao općeljudske vrijednosti, te pokazuje ispravni kršćanski univerzalizam.
Na prvoj razini rismki satnik priznaje Isusu vrijednost kao osobi. Rimljani nisu baš imali prevelikih obzira prema pokorenim narodima, za ilutraciju je dovoljno prisjetiti se kako su pod njihovom vlašću nestale cijele kulture, tako da ovakvo ponašanje satnika poprilično izlazi izvan okvira. Poslavši starješine zajednice on priznaje vrijednost i zajednici i samom Isusu kao nekome koga treba poštivati. No to je razina jednog pristojnog ponašanja inteligentne osobe. Ona je prijeko potrebna karakteristika za pametno upravljanje društvom, ali traži korak više. I taj korak čini rimski satnik svojim riječima: Nisam dostojan da uniđeš pod moj krov.
Tim riječim on je Isusu dao vlast u svojoj kući, na mjestu gjde je on apsolutni gospodar, koji nikome ne odgovara. I ne samo to, on mu daje vlast nad bolešću, priznajući Isusu da je veći od njegovih lara i penata, i svih ostalih božanstava. Od svega što postoji u njegovoj kući i oko nje. Taj čin je ispovjest vjere u Isusovo božanstvo.
Zato Isus ne mora ni fizički stupiti u tu kuću, koja mu se preko glave poklonila, jer ne samo da je veći od svega u njoj, već je veći od svega što je na svijetu.
Humanizam rimskog satnika koji se sastoji u brizi oko zajednice i izgradnji sinagoge nije nešto s čim bi se Isus zadovoljio. On traži dodatak, koji se u poklonu satnika i dogodio. Time nam je lijepo pokazano da se kršćani u svom divljenju ljudskom duhu i njegovim dosezima ne smiju zaustaviti na tom fenomenu, već u svemu tražiti slavu božju.
Da, Isus je učinio čudo poganinu, ali onom poganinu koji mu se poklonio i priznao mu vlast nad svim što posjeduje, predajući mu svoju kuću i sve u njoj na duhovno raspolaganje. Taj čovjek nije više samo bogotražitelj, već i štovatelj pravoga Boga. Tu razliku treba jasno uočiti.
Isus je doista došao svima, ali nisu mu se svi poklonili, što se jasno vidi u evanđeljima od poklona mudraca na dalje. U sveopćoj „kulturi prihvaćanja“ tu činjenicu nikako se ne smije izgubiti iz vida.
Danas se počesto od Crkve traži da „prihvaća“ sve i svakoga, ali joj se ne dopušta da ona pita bilo koga bi li se poklonio Kristu Spasitelju i prihvatio njegovu vlast nad vlastitim životom. A nekad mi se čini da se i mnogi u Crkvi boje izreći takav stav do kraja pa radije ostaju u magluštinama tolerancije i dijaloga koji postaje svhra sam sebi.

I za kraj: satnikove riječi izgovaramo na svakoj svetoj Misi prije Pričesti. Poklon, poniznost, priznavanje vlasti tog čovjeka su put za pravilno raspoloženje za primanje sv. Pričesti.

Primjedbe

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Sakriveni

Kad smo na početku korizme čitali iz evanđelja  po Mateju riječi Gospodinove o skrivenoj molitvi, postu i milostinji, ni slutili nismo koje se značenje krije u danima pred nama. Doista, večina vjernika svoje molitve, postove i milostinju, protiv svoje volje, obavlja u skrivenosti svojega doma. Popularne priče o odbacivanju vjerskog formalizma u paketu s trijumfalizmom sad dobivaju potpuno novo značenje. Dok smo se u jednom trenutku povijesti trudili toliko ne robovati formalizmu i držati se skrivenosti da smo molitvu, post, pokoru tako dobro sakrili da je ni sami više nismo mogli naći niti u jednom zakutku, sad odjednom shvaćamo kako smo jednostavno iščezli s pozornice ovog svijeta. Za ilustraciju ovoj mislim prepričat ću jučerašnji razgovor s jednim svojim rođakom. Čovjek radi na građevini. I unatoč svim restrikcijama, njegovo je gradilište otvoreno ( ne obnavlja ništa u Zagrebu ), te se čovjek čudi kako se na njih ne odnose nikakve restrikcije. Ja sam mu rekao da ima rješe...
Pročitajte više

Zabrane

U nedavnim raspravama o zlu pobačaja u našem društvu mnoge „progresivne“ nakupine kao glavni argument u svoju korist ponavljaju tezu: „Zabrane ne bi riješile taj problem. Ukoliko bi pobačaj bio zabranjen, činio bi se ilegalno. Zabrane nisu dobre, i njima se ništa ne može popraviti.“  Najgore moguće zlo koje se može trenutno nekome načiniti jest da mu se nešto zabrani. I nije problem u tome kad to govore oni čija je glava napunjena ideologijom uništavanja života u sebi i oko sebe, već je veći problem kad na takvu genijalnu ideju dođe jedan svećenik (ili više njih), kao što se to s povećom radošću moglo pročitati u prošlotjednom Večernjem listu, kad je čitateljstvo počašćeno portretom i mudrošću jednog urednika. O tome što znači zabrana u Svetoj i spasonosnoj Vjeri Katoličkoj, ne bih sad pisao, već me zanima jedan društveni vid cijelog problema. To što živimo u društvu zabrana sa svih strana, izgleda da malo kome smeta. Sintagma „nulte tolerancije“ nije ništa drugo nego zabra...
Pročitajte više

Multikultivator (kurikularna reforma II)

Kako stvari stoje, kurikularna reforma će neko vrijeme zaokupljati moju pozornost. Pogotovo što se tiče nastave vjeronauka, što mi je kao svećeniku osobni ineteres. Iako nisam dikertno uključen u poučavanje vjeronauka u školi, i te kako mi je stalo do toga što tamo djeca uče iz „katoličkog“ vjeronauka.  Budući da sam vodim župnu katehezu, znam koliko vremena moram potrošiti da popravim greške s kojima mi djeca dolaze kao s usvojenim znanjima iz tog predmeta. Za ovu priliku osvrnut ću se na jedan od ciljeva „katoličkog“ vjeronauka, jer je on odmah privukao najviše pozornosti javnosti. Odmah su naslovi govorili kako je jedan od plodova reforme taj da će djeca na vjeronauku, a to se odnosi samo na katolički vjeronauk, više učiti i o drugim vjerama i svjetonazorima. Kao da se to nije radilo do sada. Da bi se dobila šira slika problema dobro je usporediti ciljeve katoličkog, pravoslavnog i islamskog vjeronauka, onako kako su prikazani na web-stranici posvećenoj ovoj reformi. Za de...
Pročitajte više