O udovici i njezinom novčiću te o izborima (32. Nedjelja kroz godinu B)

Slušajući ovonedjeljni odlomak evanđelja o udovičinom novčiću, lako nam misli odlutaju u prvcu traženja koga bi danas ta udovica mogla predstavljati.

Isusov pogled

U razmatranju o ovom odlomku ne smije se preskočiti Isusov pogled. On sjedi i promatra ljude. Gesta je to koja objavljuje sveznajući pogled Onoga kome ništa nije skriveno. Pod tim pogledom stvari dobivaju drugačiju važnost od onoga kako se to čini ljudima i njihovim pogledima. Tom pogledu nije promakao udovičin novčić i njegova težina. Taj pogled pamti svako naše djelo, a pogotovo ona dobra djela koja su nezamijećena od ljudi. Zato je i udovica dobila pohvalu za koju će se znati do kraja vremena.

Snaga malenoga

Čitajući današnje evanđelje na dan izbora može nam se činiti da je udovičin novčić naš glas koji ćemo dati nekome. Običan čojek, građanin čije dobro je razlog postojanja političara, upravo se pred tim istim političarima osjeća kao udovica: bez ikakve moći i zaštite. Ona ipak daje svoj dar u hramsku blagajnu bez obzira to zna da će ne jedna ruka posegnuti u nju radi zadovoljenja svoje neke grešne potrebe.

Svijet se ne popravlja samo kritiziranjem loših, već svakim učinjenim dobrim djelom. Isus je kritizirao one koji su licemjerni, loši i dvolični, ali je i pokazao ono što je dobro. Prečesto se zaustavljamo i svoju snagu trošimo samo na prvom dijelu: prokazivanju onoga što je loše zanemarujući snagu dobroga, koliko god ono maleno bilo.

I nama se često dogodi da kažemo kako nam je dosta svega: obećanja političara, njihovih laži, upozorenja biskupa, reklama i spotova, kampanja i antikampanja, dosta nam je reportaža i kolumni, pa i propovijedi. Ipak, taj novčić treba dati i preuzeti rizik. Više od njegove tržišne vrijednosti je važnija činjenica da je on dat iz potrebe da se učini nešto dobroga. Tako je i s glasom na izborima. Iako je samo jedan, i može otići u krivo, on ipak ima značenje stava osobe i po samome tome vrijednost.

I Hrvatska danas izgleda kao biblijska udovica. Osiromašena, djeca joj pobjegoše u tuđinu a stranci gaze preko njezinih neobrađenih njiva. Nitko joj ništa ne daje, i nikome nije jasno kako uopće preživljava i podnosi sve nedaće. No, i onda takva može nešto učiniti. Kao udovica iz evanđelja, koja može doći do hramske blagajne i ona još ima snage u sebi za pokoji korak. I još pokoji novčić koji se može uložiti u dobro sa sviješću da je to djelo izloženo Božjem pogledu.

Koga bi trebalo ili bi se smjelo kritizirati?

Isusov postupak oštre kritike uglednicima svoga doba kao da daje za pravo da se svakoga stavlja pod povećalo kritike. No, nekako mi se čini da i u Crkvi i u svijetu postoje oni koje svi kritiziraju i oni koje se nikad ne kritizira. Ako smo svi izloženi istom pogledu, zar se onda ne bi smjelo o svima jednako kritički razmišljati. Ipak, postoje lake mete za kritiku i one koje nikako da dođu na red.

Najlakše nam je govoriti protiv licemjera, tko god oni bili. Još je lakše govoriti protiv konzervativaca i tradicionalista. Dobro je napasti karijeriste u Crkvi i one koji su skloni ogovaranju.

U isto vrijeme ne dovode se u pitanje zanemarivanje tradicije i nauka Crkve, nije dobro razmatrati o banaliziranju liturgije, o nastojanjima da svećenici postanu društveni radnici s ponešto blagoslivljanja i još mnogo toga.

Da, moglo bi se u nedogled nabrajati situacije koje se nikad ne kritiziraju, a sve ukazuje da ih treba kritizirati. I tu se upada u napast s početka ovog razmišljanja: ostaje se samo na prvom dijelu današnjeg evanđelja, gdje se kritizira one loše.

Moguće da i ovo razmišljanje bude poput udovičinog novčića. Nije nešto najpametnije napisano u povijesti svijeta, ali je dar koji želi načiniti nešto dobra.