Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca i pripadajuća komisija

Nisam jedini kojega je zbunila vijest o tome kako je Papa odlučio već završeni proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca staviti na čekanje, te oformiti katoličko-pravoslavnu komisiju koja bi trebala proučiti povijesni kontekst života blaženog Alojzija te naći načina kako premostiti prijepore dolazeće iz pravoslavne strane.

Zbunjenost je najbolji opis misli koje su mi se rojile po glavi. Objašnjenja koja su dolazila iz službenih izvora, pogotovo nastup nuncija na Katoličkom radiju mi nije ulio dovoljnu količinu sigurnosti.

Mogu reći da sam si postavljao pitanja: je li ja ne vidim nešto što Papa vidi? On sigurno ima više informacija i na to pitanje gleda iz pozicije do koje ja ne mogu doći, koji dio slagalice mi izmiče iz razmišljanja?

Ovim tekstom ću pokušati opisati jednu dobru (ne jedinu!) posljedicu ovakvog postupka.

Štovanje svetaca

Ono što je zajedničko Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi jest štovanje svetaca. Prostestanti su u toj stvari poprilično daleko od nas. I ekumensko nastojanje o približavanju katolika i pravoslavaca treba graditi na zajedničkom štovanju svetaca, počevši od zajedničkog štovanja Blažene Djevice Marije. Mnogo nam je svetaca zajedničkih, svi oni iz prvog tisućljeća kad je Crkva bila jedna. Neki su poznatiji više na Istoku, drugi na Zapadu, neki su lokalno poznati, a neki se zajednički slave. Kao najpoznatiji zajednički sveci odmah mi na pamet padaju sv. Juraj i sv. Nikola biskup, bez obzira što bi mnogi današnji moderni crkveni povjesničari obojicu pospremili u legendu iz razloga nedostatka njihovih krsnih listova, poreznih prijava i vozačkih dozvola. Dovoljno je samo letimično pogledati koga i čega su sve zaštitnici ova dva sveca i na Istoku i na Zapadu, pa će stvari biti poprilično jasne.

Istina je, da neki sveci teže ulaze u ovu zajedničku priču, poglavito zbog toga jer su lokalnog karaktera. No, ipak ostaje deklarativno priznavanje svetosti i kulta. I ostaje još nešto: svaki put kad se upozna s nekim novim svecem kršćanska se duša razveseli zbog bogatsva Crkve i novog jasnog znaka da je božja milost toliko jaka i oblikuje toliko različite živote na tolikim mjestima.

Druga su stvarnost oni sveci koji su živjeli nakon raskola, no i to kao zajedničko ostaje da je svatko za sebe proglašavao svece, nastavljajući tradiciju prvog tisućljeća. Katolička Crkva je proces poprilično postrožila, što se može tumačiti utjecajem racionalizma, dok Pravoslavna Crkva nije u toj mjeri uključivala provjeravanja i ispitivanja kao Zapad.

Priznavanje svetosti

 No, tu i dolazimo do problema: ono što proglasi jedna strana ne obavezuje drugu. Iako se prizaje da postoje sveci, same osobe se međusobno, barem ne praktično ne priznaju svetima. Teško da će jedan pravoslavac se u moliti uteći sv. Franji Asiškom ili sv. Tereziji Avilskoj ili da će katolik za zagovor moliti sv. Dositeja Zagrebačkog.

U ovoj točki dolazim do moguće velike koristi od ovog Papinog poteza: ovaj slučaj bi, uz sve poteškoće, mogao biti onaj slučaj u kojem će Pravoslavna Crkva priznati Katoličkoj da je u njoj svetost i dalje moguća i da je ona ostvarena u konkretnoj osobi. To priznanje za posljedicu ima i još nešto: priznanje učinkovitosti sredstava kojima se postiže svetost, a na prvom mjestu je priznavanje učinkovitosti i valjanosti sakramenata. Jer, ukoliko netko stvarno može postati svet, onda su i sredstva svetosti u redu, a to se upravo odnosi na sakramente. Iako postoji deklarativno priznavanje sakramenata s pravoslavne strane nama katolicima, ili barem neizjašnjavanje o njihovoj nevaljanosti, ono se nikad nije dogodilo na nekoj stvarnoj razini.

Hrvatsko-srpski odnosi

Od ovog nikako ne možemo pobjeći, pogotovo kad je ova tema u pitanju. No, ne ulazeći u sve probleme i terete, rane i poteškoće, mi sami sebi moramo priznati i reći jednu stvar: prije ili kasnije, na neki način mi moramo naći kako se dogovoriti sa Srbima oko (dobro)susjedskih i domaćih odnosa u Hrvatskoj. Nešto se mora napraviti, nekako. Obje strane. Inače.... opet... i opet...

Što ako...?

Što ako cijela stvar s komisijom ne uspije? Ja se ne bih bojao „neuspjeha“ komisije, sve dok se iskreno i otovorena srca s argumentima pristupa predmetu.

Što ako se naljute kad mi nakon svega proglasimo bl. Alojzija svetim, a njima se to ne sviđa? Ni toga se ne bih previše bojao. Za ljutnju je ionako uvijek lako naći razlog.

Veliko čudo?

Jedna je mudra glava nedavno rekla kako bi ova situacija mogla biti veliko čudo bl. Alojzija, da Pravoslavna Crkva odbaci sve svoje prigovore oko kanonizacije. Ja u to vjerujem, jer bi to bila velika pobjeda dobra.

A za sve to treba i te kako moliti. Zagovor bl. Alojzija.

Moli za nas, bl. Alojzije!