„Novopečeni“ vjernici


Često sam se nalazio u prilici da razgovaram o tzv. novopečenim vjernicima. To bi trebali biti ljudi koji su nahrupili u Crkvu nakon 1990., uglavnom iz društveno-političkih pobuda. Oni su glavna smetnja da mnogi ne idu u ckrvu onako kako su to išli prije, jer su im uzeli mjesta, posebice onima u prvim redovima njihovih župnih crkava. Nešto što bi trebalo dodatno označavati takve ljude jest njihvo licemjerje i prijetvornost. Tako mi je često bila servirana priča o krivim i pravim vjernicima.
Zanimljivo je da je ta priča uglavnom dolazila od onih koji nikad nisu išli u crkvu, niti s Crkvom imaju previše veze, čak niti protokolarne. I sad... kao prvo pitanje sam uvijek postavljao: Kako znadete što se događa u nekoj zajednici i na nekom mjestu gdje vas nema niti vas je ikad bilo? Kako tako lako možete donositi zaključke o nečemu što uopće ne poznajete.
Nadalje, razgovor bi obično išao prema temi obraćenja. Koliko iskreno može biti nečije obraćenje. Oni koji ne vjeruju, kao prvo odbacuju mogućnost nečijeg obraćenja. Za njih je to potpuno nemoguća stvar, a ukoliko se desi u pitanju je nekakav interes, licemjerje svojstveno samo lizačima oltara. To što Sveta Vjera Katolička računa na obraćenje, te u svom nauku prenoseći glas Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, stalno poziva na obraćenje, takvim ljudima jako malo znači. Negiranje mogućnosti obraćenja nije ništa nego zadržavanje vlastite pozicije i opravdavanje samoga sebe zašto se uporno ostaje u lošoj duhovno-intelektulanoj situaciji.
Neki ljudi koji su (ponovo) otkrili vjeru, javno su o njoj posvjedočili. I o svom životnom putu do nje. Tek to je nešto što se ne bi smjelo napraviti, jer se iz perspektive nevjerujućih smatra nametanjem i maltretiranjem. Po njima odlazak u zajedništvo Vjere i Crkve bi trebao značiti odlazak u tišinu, izvan svijeta i doticaja. Nitko za to ne bi trebao znati, a obraćenik bi trebao postati nevidljiv. U vrijeme kad je moderno govoriti pred svima o najintimnijim sastavnicama osobe, o svemu je dobro govoriti, samo ne o vjeri, jer njezina pristunost smeta. Ukoliko je toliko važno da se izlazi iz ormara i sebe definira prema potpuno izmišljenim standardima, zar vjernik nema pravo sebe javno deklarirati? Pa čak i onda kad se to radi na nespretan i bedast način.

A mi vjernici, lude ovog svijeta, stalno smo „novopečeni“. Vjera nas obnavlja, čini novim ljudima. Sakramenti, izuzeto sakrament Ispovijedi, nas čine novim ljudima. I ukoliko nismo takvi, stalno obnavljani Snagom odozgo, nešto nije uredu s nama. Ne crpimo dovoljno snage iz korjena Vjere. 

Primjedbe

  1. Velika je navala na Kraljevstvo Božje , i samo siloviti ga prisvajaju.Mnogi posljednji bit će prvi , a prvi posljednji.Mnogo je zvanih a malo odabranih...
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. Nebo se više veseli jednom obraćenom nego 99-orici pravednih. Od srca ću svakom bivšem komunjari ustupiti mjesto u bilo kojem redu crkve i sa iskrenom radošću mu stisnuti ruku i poželjeti mir. Ako glumi , glumi sebi na propast ne meni, a ako je iskren Bogu hvala.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Sakriveni

Zabrane

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje