iz sjene oraha

Susret Isusa i rimskog satnika, koji se čita u današnjem evanđelju, otkriva nam granice humanizma kao općeljudske vrijednosti, te pokazuje ispravni kršćanski univerzalizam. Na prvoj razini rismki satnik priznaje Isusu vrijednost kao osobi. Rimljani nisu baš imali prevelikih obzira prema pokorenim narodima, za ilutraciju je dovoljno prisjetiti se kako su pod njihovom vlašću nestale cijele kulture, tako da ovakvo ponašanje satnika poprilično izlazi izvan okvira. Poslavši starješine zajednice on priznaje vrijednost i zajednici i samom Isusu kao nekome koga treba poštivati. No to je razina jednog pristojnog ponašanja inteligentne osobe. Ona je prijeko potrebna karakteristika za pametno upravljanje društvom, ali traži korak više. I taj korak čini rimski satnik svojim riječima: Nisam dostojan da uniđeš pod moj krov. Tim riječim on je Isusu dao vlast u svojoj kući, na mjestu gjde je on apsolutni gospodar, koji nikome ne odgovara. I ne samo to, on mu daje vlast nad bolešću, priznajući ...

U ovom postu želim opisati svoje malo osobno otkriće koje se dogodilo prije stanovitog vremena. Naime, otkrio sam, baš kao skriveno blago, molitve za oblačenje svećenika prije sv. Mise po tradicionalnom obredu. Iako sam bio poprilično dobar student u svoje dane, završivši studij teologije, znao sam samo da su one postojale, no ništa više o tome. I još sam se  sjećao da je moj stari župnik, kad bi ga zvonar oblačio prije mise nešto mrmljao. Kapelani nisu mrmljali... (Samo jedna mala disgresija: što se tiče toga da za vrijeme studija nisam puno toga naučio, što sam trebao, ipak treba reći da me je studij teologije naučio da sam učim.) Reforma II vatikanskog koncila traži da se svećenik sabere i pripravi za sv. Misu. No, nigdje ne piše kako to treba napraviti. Jednako kao što nigdje ne piše da se tradicionalne molitve pri oblačenju ne smiju moliti. Nigdje nije rečeno da su one loše, krivovjerne ili da bi mogle načiniti nešto loše u duhovnom smislu. One se samo više ne spominju...

Nekoliko komentara na prethodnom postu ovog bloga potaknulo me da se malo pozabavim temom koja mi već duže vrijeme zaokuplja pozornost: a to je način govora u Crkvi. Meni je to jako važna tema: kako se nešto radi. Obično, kad dođem u neku župu svojim suradnicima na prvom sastanku nastojim objasniti da mene više zanima kako se nešto radi od toga koliko se radi. Posebno se to odnosi na govor u Crkvi, kad su neki problemi i negativnosti u pitanju. Svjetovni duh Jedna od omiljenih tema propovijedi u sv. Marti sadašnjeg slavnovladajućeg Pape jest svjetovni duh koji se uvukao u Crkvu i treba ga se riješiti. Iako je takav govor otvoren za cijelo mnoštvo interpretacija, ja ga prepoznajem upravo u načinu govora o problemima i poteškoćama Crkve. Već nakon nekoliko rečenica,kad netko govori  ili piše, može se vidjeti nakana osobe. Je li to govor da se upozori na nešto negativno ili loše, ili je to govor da se opravda vlastita ljutnja. Počesto je takav govor prožet cijelim nizom emocij...