O vjenčanjima
Neposredni povod za ovo moje razmišljanje je ovaj video:
Ponovo sam se upustio u raspravu na internetu o tome, zašto
je ovakva stvar nedopustiva u katoličkom obredu vjenčanja, pa makar ovaj
igrokaz gore bio izveden tehnički prije samog vjenčanja. Ipak, u crkvi je, i
kao takav je dio obreda, htjeli mi to priznati ili ne.
Mnogi ljudi danas žive pod strašnim utjecajem masovnih
medija, koji ih tjera da od svojih života rade predstavu za druge, pokušajući
se prezentirati na neki zanimljiv način i u toj aktivnosti tražiti neki oblik
samoostvarenja. Uvjeren sam u mnogim slučajevima, kako je blještavilo svadbe
obrnuto proporcionalno ljubavi i spremnosti na zajednički život.
Problem počinje u onom
trenutku kad ta predstava želi ući u prostor crkve, pogotovo slavljenja
sakramenata. Na vjenčanjima je to najočitije. Jasan navještaj vjere je u ovom,
kao i u mnogim drugim slučajevima, jedini lijek da se ovakve pojave svedu na
najmanju moguću mjeru..
No, nije samo u pitanju da se dovede u red ljude koji dolaze
u crkvu te da se incidenti svedu na najmanju moguću mjeru. Postoji još nešto
važnije: kako djelotvorno služiti vjeri vjernika, kako djelotvorno naviještati
vječno spasenje svim sredstvima. Iz vida se nikako ne smije ispustiti niti to
da se u slavlju sakramenta ženidbe izkazuje hvala Gospodinu Bogu, da je
slavljenje tog sakramenta bogoslužje, molitva.
Svaki put kad budućim mladencima spomenem u vremenu priprave
da je vjenčanje u crkvi molitva susretnem se s dva para širom otvorenih očiju.
Na prste jedne ruke bih mogao nabrojati parove koji su na tu moju izjavu
reagirali: „pa da, i mi to tako smatramo i očekujemo“. Jer, vjenčanje je sve
prije samo ne molitva: najvažniji dan, slavlje, fešta, mladenka kao princeza,
mladendac kao kralj, darovi, hrana, ples, dekoracije, spotovi, i ono u crkvi
što treba biti lijepo, zabavno i dobra kulisa za fotografije.
Ipak, riječ je o svetom sakramentu, vidljivom znaku
nevidljive milosti koji započinje davanjem privole pred svećenikom i
svjedocima, a završava prirodnom smrću jednog od supružnika.
U daljnjem dijelu teksta ću se pozabaviti s najčešćim
problemima s kojima sam se susreo na mnogobrojnim vjenčanjima. Želio bih
pokazati što je krivo, i što je pravo.
Predaja mladenke
Prvi problemi počinju oko dogovora tko će pratiti mladenku
pred oltar. Po uzoru na američke filmove, to bi trebao učiniti otac
mladenke. Sam čin je u sebi
problematičan, jer umjesto da se dade naglasak na mladence, njih dvoje kao par,
daje se naglasak ili na mladenca kojem se dovodi mladenka (a ona iz kontrole
jednog muškarca prelazi u kontrolu drugog) ili na mladenku koja je u centru
pažnje, posebice u trenutku njezinog ulaska kad se cijela crkva okrene prema
njoj, pa se leđa (s njihovim anatomskim završetkom) okrenu Oltaru i
Svetohraništu (gdje god se ono nalazilo).
Međutim, Rimski obrednik za vjenčanja to ne poznaje. Br. 46.
Lijepo kaže: „zatim u ophodu ide k
oltaru: sprijeda idu poslužnici, slijedi svećenik, zatim vjenčanici; njih mogu,
već prema mjesnim običajima, počasno pratiti barem roditelji i dva svjedoka na
mjesto pripravljeno za njih. Za to se vrijeme izvodi ulazna pjesma.“ Često
se pitam: koji dio ovjde nije jasan, pa čak i svečenicima koji dopuštaju
predaju mladenke. Obrednik, dakle, poznaje svečani ulaz koji je ustrojen kao
procesija, te simbolizira hod vjere i života prema Bogu. Ukoliko mladenci žele
biti katolici u svom braku, taj hod mora biti zajednički.
Postoji jedan lijepi narodni običaj, poznat u većem dijelu
Hrvatske: blagoslov mladenca ili mladenke na kućnom pragu. U trenutku kad
svatovi odvode mladenca koji će krenuti po mladu, ili mladenku po koju je došao
mladenac, roditelji im na pragu doma daju blagoslov. Neposredno prije je i
poznato „ispričavanje iz kuće“,
pozdravno-zahvalni govor obitelji mladenca ili mladenke, kojim se zaključuje
njihov život u roditeljskom domu. Govor obično drži kum. Kad se taj običaj
izvrši, priča o predaji mladenke postaje suvišna. Ovaj je običaj i ljepši i
praktičniji i životniji od izmišljavanja i kopiranja američkih filmova. I
kršćanskiji. Tu se moli i blagoslivlje.
Pjevanje
Liturgijska pjesma je samo ona koja odgovara molitvenom i
otajstvenom trenutku kad se pjeva. Kriterij nikako nije da je nešto lijepo, da
netko lijepo pjeva ili voli neku pjesmu. Svadbena noć je dovoljno duga da se
sve omiljene pjesme mladenaca otpjevaju i po nekoliko puta, ali u svadbenoj
sali, a ne u crkvi. Pjevanje u crkvi je molitva, i to dvostruka kako nas
tradicija uči, pa prema tome kriva pjesma ili krivo pjevanje bi bilo dvostruka
uvreda Gospodinu Bogu.
Na pitanje: „Zašto se u ovoj ili onoj crkvi može pjevati npr.
Vjeruj u ljubav (Oliver Dragojević), a u vašoj ne?“ ja odgovaram kako netko
nije pročitao obrednik niti ništa slično pa mu dotična ili slične skladbe ne
smetaju, kao ni pamet.
Cvijeće i kićenje crkve
Cvjećari vole vjenčanja. Tad se prodaje najviše cvijeća po
najvećoj cijeni. Posebno onog starog i skoro uvelog kojeg se sam malo pošprica
lakom da izdrži par sati u crkvi. Što mu dodatno povećava cijenu. Koliko li je
samo loše robe uvaljeno na taj način! I zato, kad svećenik zamoli da se ne
pretjeruje sa cvijćem, te upozori da oltar nije pozadina za najnoviju kreaciju
florista, to je velika usluga mladencima i zaštita njihovog novčanika.
Fotografiranje
Budući mi je fotografija jedan od hobija, volim baciti oko na
to što fotografi i snimatelji rade mladencima i kako im izvlače novac, praveći
od njih manekene. Tužno je gledati sve te fotografije i snimke s vjenčanja koje
su koštale malo bogatstvo a pokazuju veliku bijedu i prazninu.
Fotografija može puno toga reći, ali ne može ono najvažnije:
prenjeti otajstvo. Najbolje bi bilo da se vjenčanje niti fotografija niti
snima, jer ono najlješe, najdublje, najvažnije u vjenčanju, a to je milost koju
Gospodin Bog daje mladencima, ne može uhvatiti niti jedan objektiv.
(ne)Oblačenje
Na ovo neću trošiti previše riječi osim ovoga: odijelo ne
čini čovjeka, ali govori o njemu.
Propovijedati ili ne na
vjenčanju
Vjenčanje je prilika za navještaj Krista. Da, ali nije
prilika za viceve, dosjetke ili srcedrapajuće primjere. Niti za empatično-emotivne
izljeve posvećenih službenika. Neke propovijedi nisu nikad trebale biti
izgovorene. Bolje je sakriti se iza obreda, pustiti da obred govori, pročitati
predložene pozdrave iz obrednika nego pričati gluposti, trudeći se biti zabavan
i suvremen citirajući Malog princa, Mešu Selimovića, Ivu Andrića ili Đorđa Balaševića.
Radije ne reći ništa, nego se dati uvući u predstavu. Nije
teško, samo treba zatvoriti usta u određenom trenutku.
(Pro)čitati obrednik!
Kao i za svako drugo slavljenje Sakramenata, vrijedi jedno
pravilo: u onom trenutku kad počinjem odstupati od obreda, to više nije obred
Crkve, već moj obred. I tu počinju gluposti. Zato je jako važno za posvećenog
službenika da bude dobro upućen u ono što obred traži, nalaže i uređuje.
Dvotisućljetna mudrost, pobožnost i vjera Crkve stoje iza toga. Jedan vijek
ljudskog života, čak i kad smo posebno blagoslovljeni godinama, je neusporedivo
kraći od toga uključujući i količinu mudrosti, pobožnosti i vjere. Ionako ne
propovijedamo sebe, već Krista.
Uvjek sam se pitao zašto mladenke kojima su inače puna usta feminizma i ženskih prava, a kad dođu na vjenčanje obvezno ulaze same uz pratnju oca, a ne mladenca? I onda sam zaključio da su ljudi jako glupi i da ih holivudski filmovi čine još glupljima.
OdgovoriIzbrišiLuka
https://www.youtube.com/watch?v=-MC9IY7D44A
OdgovoriIzbrišiSlažem se s Lukom. Mladenac treba dovesti mladenku.
Marin