Svećenička imovina

Ima već podosta vremena, kako se želim pozabaviti ovim pitanjem. U ovom ću se razmišljanju ograničiti na imovinu dijacezanskih svećenika. Redovnici imaju zavjet siromaštva, pa način na koji  redovi uređuju posjedovanje reda ili samostana s posjedovanjem pojedinca nije trenutno predmet mog razmišljanja. No, i to otvara jedan veliki prostor za ozbiljnu analizu.

 Posebno želim naglasiti: ovo nije rasprava o pojedinim osobama, već o načelima.

Dijacezanski svećenici imaju pravo na posjedovanje i nisu položili zavjet siromaštva. Stara praksa Crkve, još od apostolskih vremena, govori da onaj koji služi Oltaru od Oltara i živi. Povijest je sa svim svojim uspjesima i padovima donjela najrazličitije vrste primjera kako su te stvari rješavane i na osobnoj i na institucionalnoj razini. I nekako je samo po sebi jasno da se tu stvari svode na pitanje prave mjere. No, kako je tu „pravu mjeru“ izuzetno teško naći, te kako se ona gotovo uvijek svodi na vlastito tumačenje tog pojma, meni se sve više čini da je najispravniji put kojim bi što se tiče posjedovaja svećenika trebalo ići skromnost.

Skromnost ne isključuje posjedovanje, ali ga svodi samo na upotrebu materijalnih dobara kojima se ionako treba razborito služiti kako bi poslužila na putu prema vječnom spasenju.

Pouzdanje i napast

Postoji jedna legenda kako je sv. Franjo obećao svojim sinovima, da ako će na svijetu ostati samo jedan kruh, polovica će biti za njegove sinove. Meni ta legenda govori o pouzdanju u Gospodina Boga, koji se brie i za vrapce, koji je izbrojao vlasi na našoj glavi i kojemu smo vredniji nego mnoštovo vrabaca.

Međutim, napast naravi je nešto što se nikako ne smije zanemariti. U određenim godinama svoga života, čovjek se želi okrenuti iza sebe i vidjeti što je stvorio u životu. Nekako se najlakše mjere materijalne stvari, pa zato mnogi vole graditi: crkve, dvorane, ustanove, zavode, „ono što će ostati i kad nas ne bude“.

 Iako je današnja tehnologija u automobilskoj industriji toliko napredovala, da je teško kupiti potpuno nekvalitetan auto kao za vrijeme dok su postojali sjajni dometi socijalističkih tvornica poput Crvene zastave, Škode, Lade ili Zaporošca, još uvijek je vjerojatnije da će gospodin župnik sebi kupiti neku prepoznatljivu marku, čisto „iz razloga sigurnosti na cesti“. Kao što su nekad kočija i konji bili statusni simboli, tako je to danas i automobil. Izbjegavanje uvlačenja u vrzino kolo statusnih simbola je nešto što može biti i te kako blagotvorno za jednog svećenika.

Jednako je i s posjedovanjem nekretnina, bile to kuće ili vikendice ili apartmani ili bilo kakva zgrada. Nije zabranjeno, ali to ne znači da je to nešto čemu treba težiti. I uvijek je nakaradno.

Posjedovanje većih količina novca u vidu ušteđevina u raznim bankama osobu svećenika čini ovisnim o nekom političko-ekonomskom sustavu. Uvijek je otvoren za ucjenjivanje. Iako postoji institut bankarske tajne, ne jednom smo se i u povijesti i sadašnjosti uvjerili kako on može biti zaobiđen zbog „interesa javnosti i općeg dobra“, što god to značilo. Mene čudi kako samo  mali broj svećenika razmišlja o načinima kako da bude slobodan od bankarskog sistema, makar to  značilo i manju ekonomsku moć u vidu korištenja kredita ili nekog oblika stvaranja ovisnosti o bankama.

Opravdavanja

Ono najgore što je vezano uz svećeničku imovinu jestu opravdavanja o njezinom porjeklu. Uvijek je ista priča: nasljedstvo ili ušteđevina ili poklon. Iako sumnjanje oko poštenog temelja imovine ima svoje korjene u nama svojstvenom krivom uvjerenju da bogatstvo ne može biti pošteno, uvijek kad se netko mora opravdati o bilo čemu obično i dokazuje da tu nešto nije u redu. Ako ništa drugo, govori o nemiru u savjesti koji postoji iz same činjenice da se posjeduje neko dobro koje možda i ne bi trebalo posjedovati.

Paradoks svećeničke imovine

Kao poseban zajednički nazivnik mnogih siutacija u kojima je zaređeni službenik stekao neku veću imovinu pojavljuje se činjenica da od nje na kraju nije imao ništa. Bolesti, iznenadne smrti, prevare obitelji i rodbine ili osoba u nezakonitim vezama,  dovele su do toga da su novci propali, uludo se potrošili, neki crv ili moljac su izjeli namještaj, nekretnine završile u vlasništvu nekoga za koga se nisu niti  gradile ili kupovale.

Osim toga, kad god bi se pojavila neka veća imovina, kao pravilo se pojavljuje neka grešna situacija. Neki odnos, neka radnja, neko nastojanje oko stjecanja, što se tiče svećenika u pravilu su zasjenjeni nečim što nije moralno. Napose je to vidljivo u težnji da se uživa u nečemu: kući za odmor, novcu koji može nešto pružiti, umjetičkom djelu, sjaju nakita, putovanjima. Ukoliko je užitak u nečemu motiv za stjecanje materijalnog dobra, vrata grijehu su širom otvorena.

Financijski sustav

Velika većina naših (nad)biskupija ima sličan financijski sustav. Pojednostavljeno rečeno on glasi ovako: sav novac koji dobije svećenik je crkveni (osim nagrade za sv. Misu). Svi darovi koji se daju, od darova prigodom podjeljivanja sakramenata do milostinje, ulaze u župnu blagajnu. Iz nje se financiraju sve potrebe župe: od kupovine svijeća i misnog vina do mjesečne nagrade župniku. Ovisno o veličini župe i godinama službe nagrada župniku se kreće od 5000 do 7000 kn. Jedan biskup može imati mjesečnu nagradu oko 9000 kn. Ukoliko župa nije sposobna sama sebe uzdržavati, pomaže joj biskupija i to uglavnom od novaca koji se dobivaju iz proračuna. Budući su svećenici samci (pretežito), ta količina novca je dostatna za više nego siguran materijalni život. Više nego jednom u trećem desetljeću svoje svećeničke službe sam se uvjerio da je to sasvim dostatno.

Problem s posjedovanjem svećenika je star koliko i sam sv. Red. On uvijek pogađa u bit osobe i njezine razloge zašto je odlučila primiti taj sakrament i svoj život posvetiti službi Bogu i Crkvi. Slučajevi kad je osnovni motiv bio uhljebljenje nisu niti nepoznati niti rijetki. Čak i kad nisu bili osnovni motiv odaziva oni to u nekom dijelu života mogu postati, iz razloga njihove zamamnosti, kao i iz razloga pada osobne vjere svećenika.

Treba li kritizirati posjedovanje

Većina kritite ionako ne postoji poradi toga da nešto popravi, već poradi toga da se netko loše osjeća. Umjesto toga treba pokazati ono što je bolje. A bolje je usmjerenost prema bogaćenju u Bogu.

Posebno treba naglasiti kako skromnost života sama po sebi još ništa ne govori o nečijoj vjeri, ipak je ona neusporedivo bolji put u služenju zemaljskim dobrima što se tiče svećenika.

Skromnost može postati i ideologija, kad se ona previše naglašava, a jedini put kad je ona ispravna jest onaj u kojem ona jasno naglašava vječne vrijednosti i konačnicu u kraljevstvu nebeskom. Ukoliko bi ona bila iskorištena sao kao kritika bogatih promašila bi svoju svrhu i postala karikatura. Zato se nije dobro zalijepiti na sliku jeftinog auta ili pohabane reverende, već na nauk i svedočenje onoga tko se vozi u jeftinom autu. Iz nauka se vidi kamo skromnost vodi.