iz sjene oraha

Kao i obično, nakon svakog velikog blagdana, a jučer je bila svetkovina Uznesenja Marijina, krenu reakcije na propovijedi naših biskupa i svećenika po raznim svetištima i proštenjima toga dana. I uvijek se kao prvo i negativno ističe što su rekli o politici, koga su napali, „etiketirali“ i u čemu su bili netolerantni, nazadni i isključivi. Nihil novi sub sole, što se tiče Crkve, rekli bi mnogi napredni i progresivni. Tako su ovih dana na meti sisački biskup Vlado Košić, kojeg su potajno, jer drugačije niti ne znaju, posjetili pripadnici Radničke fronte i ukrasili zgradu koju je kupila biskupija za dijacezanski muzej. Profesora Raguža nakon teksta u Glasu koncila napadaju svi progresivci koji su naučili pisati, ne još i čitati, a perjanica je Ella Dvornik. Ovakvi napadi na biskupe i svećenike nisu samo tu zato da se hijerarhiju Crkve pritisne te ona zauzme smjer govora koji ide niz dlaku. Oni imaju i jedan preventivan karakter. Riječ je o tome da se na vrijeme i učinkovito uplaši ...

U mojoj župi postoji jedna stara kapelica, u kojoj se sv. Misa služi samo jednog godišnje, kad je blagdan zaštitnika kapele. Tad je to i pripadajuća fešta za malobrojne stanovnike tog sela, iseljene mještane koji posjećuju roditeljske kuće ili ono što je ostalo od njih, ponekog vikendaša i putnika namjernika.U kapeli je ostao sačuvan originalni barokni oltar, nekoliko klupa i jedna slika koja je odoljela zubu vremena.  Nekoliko dana prije okupi se ekipa koja čisti kapelicu i uređuje njezin okoliš za nadolazeće slavlje. I tako, u tijeku čišćenja i spremanja, dolazi jedan vikendaš i nosi mali sklopivi stolić. -           „A za što to nosite?“, upitam ja dobru dušu. -           „Pa da imate na čemu Misu služiti.“,  mirno  će već spomenuta dobra duša. -           „A, ne. Zašto bih služio Misu na tom stoliću, kad imam posvećeni oltar....

Hrvati su u svijetu poznati po mnogočemu, no psovka je, na žalost, jedna od stvari koja nas izdvaja kao posebne. U zlu. Eric Bana, poznati glumac hrvatskog porijekla kao dokaz da zna nešto hrvatskog je ospovao novinarki koja je razgovarala s njima. Najčešće stranci kao prvi kontakt s našim jezikom dobivaju psovanje, kao izraz posebne kreativnosti i jedinstvenosti našeg jezika. Sam sam zamijetio kako se društveni pritisak koji se stvara nazočnošću svećenika u nekom društvu glede psovanja smanjuje. Nekada su ljudi pazili kako se ponašaju pred svećenikom i kako govore. Danas je takvih ljudi sve manje i manje. Argument da su ti ljudi zapravo licemjeri uopće ne stoji, jer suzdržavanjem od psovanja u nazočnosti svećenika ipak priznaju da izgovaraju neke krive riječi u krivom kontekstu. Ukoliko danas nekoga zamoliš u javnom prostoru da ne psuje, pogotovo ne bogulno, riskiraš fizički sukob. Plentitudo corporis u tom trenutku može postati evangelizatorska prednost. Hvala Bogu, odrastao ...

Gledajući europsko nogometno prvestvo, bez obzira na rezultat hrvatske reprezentacije, između mnogih zanimljivih stvari za oko mi je zapela reprezentacija Islanda. Nije riječ samo o igri, o tome kako su igrači iz tako male zemlje postigli lijep uspjeh, već je riječ o „obredu“ koji se događa nakon utakmice. Za one koji nisu vidjeli riječ je o ovome: Ovo ima sve odlike obreda: događa se i kao proslava pobjede i kao utjeha nakon poraza, odgovara svim navijačkim situacijama. Točno se zna tko započinje i dirigira pljeskanje i hukanje, tko gdje stoji i vrijeme kad se izvodi (kraj utakmice). Čak je dobio i svoje ime, zovu ga „vikinško navijanje“, iako su se javili navijači PAOK-a i još jednog kluba iz Škotske da su oni to izmislili. Svijet će ovo sad poznati samo pod vikinškim imenom. Nogomet kao takv u sebi ima veoma mnogo obrednosti: točno se znaju pravila i uloga svakog sudionika u nogometnoj utakmici od igrača, sudaca, trenera, novinara i reportera, fotografa, navijača do prod...

Nedavno je jedan kardinal rekao da bi se „Crkva“ trebala ispričati nekome, a onda je Papa u avionu (opet!) objasnio tu istu ispriku na način da je potrvdio vic o tome da  ni Gospodin Bog doista ne zna što jedan isusovac misli. Cijela ta priča me je potaknula na promišljanje o ispričavanju kao takvom. I zaključio sam: nti biskup, niti Papa, niti „Crkva“ ne trebaju se ispričavati nikome. Nikad. Ni za što. Zašto ne? Ponajprije zato što je takozvana kultura isprike dio političke korektnosti. Netko se proglasi povrijeđenim ili žrtvom i traži ispriku. Ponajprije se isprika traži poradi izgovorene riječi, pa se cijeli koncept slobode govora poprilično zakomlicirao činjenicom postojanja velike mogućnosti povrijeđenosti nekoga nekom izgovorenom riječju. Isprika je dio građanske kulture, koja na taj način rješava neke konflikte unutar sebe. Netko nešto krivo napravi, druga strana traži ispriku, to se dogodi i eto novog života! Ta-daaa!!!!  Neobično je u cijeloj priči proizvo...

Nedavni događaj s jedne fešte na kojoj sam pružio mi je priliku da s braćom u sv. Redu povedem zanimljiv razgovor. Sažetak tog razgovora želim prenjeti ovjde. Nakon sv. Mise, kako je to kod nas običaj, bila je pripadajuća fešta u društvenom domu mjesta. Domaći ljudi su se potrudili na najbolji način, kako to naši ljudi samo znaju. Sjeli smo za stol koji je bio pun svega: cvijeće, ukrasi, svijeće, tanjuri, čaše, tanjuri sa stinim kolačima, torte (njih se iz meni nepoznatih razloga mora odmah na početku pokazati i one moraju čekati svoj red na kraju ručka), pića svih vrsta i u velikim količinama. Međutim, stolovi su bili uski i sve je to jedva stalo na njih. Još je veći problem bio kad je počela dolaziti juha na stol, kao početak ručka. Gdje sad sa svim tim ukrasima? To je nekako prošlo, no kad se pojavilo glavno jelo s prilozima i salatama, svi ti pladnjevi i zdjele, nisu stali na stol. Tako je glavna stvar zapravo postala smetnja i od svih ukrasa i dodataka pala u drugi plan. Pa ...

Susret Isusa i rimskog satnika, koji se čita u današnjem evanđelju, otkriva nam granice humanizma kao općeljudske vrijednosti, te pokazuje ispravni kršćanski univerzalizam. Na prvoj razini rismki satnik priznaje Isusu vrijednost kao osobi. Rimljani nisu baš imali prevelikih obzira prema pokorenim narodima, za ilutraciju je dovoljno prisjetiti se kako su pod njihovom vlašću nestale cijele kulture, tako da ovakvo ponašanje satnika poprilično izlazi izvan okvira. Poslavši starješine zajednice on priznaje vrijednost i zajednici i samom Isusu kao nekome koga treba poštivati. No to je razina jednog pristojnog ponašanja inteligentne osobe. Ona je prijeko potrebna karakteristika za pametno upravljanje društvom, ali traži korak više. I taj korak čini rimski satnik svojim riječima: Nisam dostojan da uniđeš pod moj krov. Tim riječim on je Isusu dao vlast u svojoj kući, na mjestu gjde je on apsolutni gospodar, koji nikome ne odgovara. I ne samo to, on mu daje vlast nad bolešću, priznajući ...