Reforma školstva i hrvatski katehetičari

Budući ovih dana kreće javna rasprava o aktualnoj reformi školstva, odlučio sam i ja dati svoj obol toj temi. Posebice su me potaknule dvije parole kojima se maše kao jako važnim segmentima spomenute reforme: odbacivanje učenja na pamet i pretežito ukidanje ocjenjivanja. Te bi dvije stvari trebale rasteretiti učenike i od njih stvoriti super/hiper/turbo/mega obrazovane ljude spremne za tržište rada.

Slušajući teze koje opravdavaju odbacivanje ocjenjivanja i učenja na pamet, prisjetio sam se onoga što sam prije više od četvrt stoljeća studirao pod nazivom katehetika. Tadašnji moji profesori tih predmeta su s gnušanjem govorili o svećenicima i časnim sestrama ( još nije bilo ni spomena vjeronauku u školama, laici su se tek pojavljivali na KBF kao prve laste i zalutali putnici) koji tjeraju djecu učiti nešto na pamet, kao što je to 10 zapovijedi, sakramenti, glavni grijesi, crkvene zapovijedi ili nešto tomu slično. To je zastarjeli model kojega treba odbaciti. Smije se uzimati jako rijetko i jako dozirano, kao da je riječ o kemoterapiji. Onaj tko pribjegne učenju na pamet u katehezi nije dobro pripremio motivacijsku glazbu i trebao bi još nekoliko puta pročitati Galeba Đonatana Livingstona (namjerno krivo napisano). Katekizmi koji se sastoje od pitanja i odgovora pripadaju mračnim vremenima, a njih upotrebljavaju svečenici klase Antuntun. Veliki katekizam Pija X ili Kolarek nisu baš za paljenje, jer to ipak nije dijaloška djelatnost, ali su jedino dobri za podmetanje nakošenih polica za zimnicu i kao šlagvort za ruganje nekom nazadnjaku.

Jednako se kasnije govorilo o ocjenjivanju vjeronauka iz usta istih katehetičara: to je nužno zlo i treba ga držati sve dok ovi bedaci u školi ne dođu k pameti i ukinu ocjenjivanje kao takvo.

Otpad od vjere nakon sakramenta sv. Potvrde, na kraju 8. razreda, nema nikakve veze s ovim. Ukoliko netko pomisli drugačije, nek ponovno, i stotinjak puta ukoliko je potrebno, uzme emocionalnu pauzu nakon motivacijkog teksta iz Malog princa.

Čvrsto sam uvjeren da odbacivanje ocjenjivanja i učenja na pamet određenih sadržaja čine strahovitu štetu učenicima i kao potkrepu te teze navest ću samo dvije činjenice.

Kao prvo, nas stalno u životu netko ocjenjuje. Tko god nešto radi ili traži posao prolazi kroz cijeli niz ocjenjivanja. Dnevno, tjedno, mjesečno, godišnje... nastavite niz, a na kraju svega dolazi izvješće. Stalno smo pod nekakvih procjenama, ili dok nešto radimo ili nas se procjenjuje možemo li to uopće raditi. Riječ kriterij smo i te kako dobro upoznali u pristupu Europoskoj uniji. Pa su nas snašli svakakvi kriteriji koje treba ispuniti.

I kako će se u tom svijetu stalnog promatranja i ocjenjivanja snaći onaj tko će za zadaću dobiti cvjetić ili smajlić? (bez obzira što i taj simbol postaje neka vrsta ocjene kako god se ona zvala). Na opisno ocjenjivanje ne želim trošiti riječi.

Kao drugo, bez pamćenja određenih sadržaja, ne možemo funkcionirati niti u jednom zvanju. Moram znati neki datum, neku godinu, neku pjesmicu, podatak. Ne mogu hodati po svijetu kao prazna ploča. Čak i kad moram zapamtiti da je istina ono što mi određeni ljudi kažu ( kako stvari stoje to će biti glavni cilj reforme obrazovanja), to je opet pamćenje nekog sadržaja.

Uglavnom, brine me što će iz svega toga izaći. No , ima u cijeloj priči jedna dobra stvar. Svojim proročanskim stavovima moji profesori katehetičari su ponovo pokazali kako je Crkva ispred svoga vremena....