Obogaćivanje?
Ovih se dana često čuje ovaj citat: „Dragi migranti i
izbjeglice, svaki od vas donosi u sebi jednu povijest, kulturu i dragocjene
vrijednosti, ali nažalost i iskustva bijede, potlačenosti i straha."
To je još jedna
u nizu krilatica koje bi trebale stvoriti „kulturu dobrodošlice“ i radovati se „obogaćivanju“.
A onda se objavila vijest o događajima u Njemačkoj na Staru godinu, koja je
potakla da isplivaju i druge vijesti o sličnim događajima diljem Europe, i svi
su vezani uz imigrante s Bliskog istoka, iz muslimanske kulture.
Taharrush
Tako se zove taj
način ponašanja, organiziranog napada grupe muškaraca na žene, uvijek seksualne
naravi. Detaljni opisi kako izgledaju nisu potrebni na ovom mjestu, dovoljno je
samo malo prošvrljati po internetu i vidjeti o čemu se tu radi.
Mene plaši i
zabrinjava činjenica da ta radnja ima svoje ime. I to ime nije izmišljeno u
Europi, već je doneseno u nju, povezano sa zemljama iz kojih dolaze imigranti. Da
se odmah razumijemo, ni na kraj pameti mi ne pada tvrditi da svi članovi nekog
naroda ili vjere automatski pristaju na takav način ponašanja, no nikako se ne
smije zatvoriti oči pred činjenicom da takva radnja postoji kao dio ponašanja
nezanemarive grupe ljudi.
Kad nešto ima
ime u tvojoj kulturi, ti se moraš pozitivno ili negativno odrediti prema tome.
Bon-ton ima svoje ime, i pod tim pojmom podrazumijevamo cijeli niz stavova i
radnji, a osoba se prema njemu određuje na način da ga prihvaća ili ne. I „navijačka
skupina“ je imenovana stvarnost jedne kulture, pa se lome koplja o tome je li
to pozitivan ili negativan pojam, i kako se odrediti prema tome.
Treba biti i te
kako svjestan da je i to stvarnost koja se donosi sa sobom na novi prostor u
kojem se želi živjeti. Pogotovo oni koji prihvaćaju kao normalno ponašati se na
taj način. Je li i to onda obogaćivanje kulture? Kako ćemo u tome naći
pozitivan doprinos europskoj civilizaciji?
Preživljavanje u stranom svijetu
Jedna od velikih
moći kršćanstva jest ta da mi kršćani možemo živjeti i preživjeti u svakom
okruženju. Za nas nije toliko bitno je li okruženje u kojem živimo kršćansko
ili pogansko, jer imamo drugu Domovinu, onu Nebesku. Crkva je preživjela
progone Rimskog carstva, militantnog komunizma, francuske revolucije, meksičke
masakre, dolazila u narode koji su bili na razini kamenog doba. Znademo i za
vremena Svetog Rimskog Carstva, katoličkih vladara, društva utemeljena na
vrijednostima Vjere. Uz sva (ne)snalaženja, Crkva je zahvaljujući Božjem
obećanju opstala i generacijama prenosi istu poruku: vjernicima je prva briga
vječno spasenje, na nakon toga dolaze sve ostale brige u životu, osobnom i
društvenom.
Uz svu političku
korektnost, treba otvoreno reći da islam nema tu snagu. On je započeo
stvaranjem države utemeljene na vjeri koja određuje svaki segment života. Kjučno
je bilo i u najranijoj fazi stvoriti političko društvo sa svim njegovim
sastavnicama, zakonskim, vojnim, komunalnim i financijskim.
U toj točki leži
jedan od korjena velikih nesporazuma između kršćana i muslimana. Čak ni
najliberalniji kršćanin, uvjeren u univerzalnost spasenja bez otkupljenja,
branitelj svih mogućih i nemogućih prava, neće moći pristati na stvaranje paralelnog
društva koje čeka pravi čas da postane vladajuće.
Vrijeme je za otrežnjenje
Zato i te kako
treba promisliti što zapravo znači „kultura dobrodošlice“ i pojam „obogaćivanje“
u kontekstu mnogobrojnih takvih izjava. Pogotovo moraju promisliti o njima oni
koji ih izgovaraju i znaju da će se ta riječ slušati i prenositi.
Svjestan sam da bih mogao biti prozvan i
ksenofobom i svaštaneštonajgore katoli...(sufiks je po izboru čitatelja). No,
mora se čuti i glas koji zove na upotrebu razuma, kad ga već imamo. Ovakvi se
glasovi već javljaju, i bez obzira na potiskivanje, moraju biti prisutni u
društvu i javnom diskursu.
Pomoć osobi u
potrebi ostaje i dalje nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Međutim, ta
pomoć nikako nije odobravanje nečijeg stila života, stavova i radnji. Posebice ne
onih nasilnih.
I za kraj, još
jedna misao: svega sam čuo i pročitao na ovu temu, no nikako da čujem i
pročitam išta o misijskom poslanju Crkve. Zanimljivo....
Evo , svi mediji kao odjek na žalosna događanja dali su primjer zene - zrtve koja se smrzla da to brzo zavrsi , tako sam ja uočila smisao poruke . Možda dobijemo i razumnih savjeta . Oprosti , ali moram ovako , a sto mogu drugo ?
OdgovoriIzbrišiSućut prema žrtvama nasilja mi je nekako bila sama po sebi razumljiva, pa je nisam spominjao.
OdgovoriIzbrišiŠutjet i postat žrtva s samoj žrtvovanoj ili govorit , sto nam je činiti , sto liječi , a sto još vise ranjava , zar se objektivno može govorit , ? Teško je , jedno tjelo , amnogo udova , svaki udov ispašta kad jedan trpi trpe svi udovi , dok imamo glavu možemo otrpjeti , ali ako izgubimo glavu , sto možemo tada , hoćemo svi izgubljeni umrijet .? Treba znat govorit , ali i šutjet . O Boze proteci , pomogni ....
OdgovoriIzbriši