iz sjene oraha

Uskrsno vrijeme je doba kad se u većini naših župa slave Prve svete Pričesti. Kako su to važni događaji u životu jedne župe, a posebno za djecu, već duže vrijeme želim o tome nešto progovoriti. Mnogo truda, vremena i živaca se ulaže oko toga. Kad se samo zbroje svi satovi školskog vjeronauka, župne kateheze, roditeljski sastanci, svakovrsne druge pripreme, jednostavno je doći do zaključka kako je to jedan od značajnijih elemenata današnjeg pastorala. U ovom razmišljanju želim postaviti neke teze oko kojih bih volio da se povede malo ozbiljnija rasprava, jer je smatram potrebnom. Izvori problema Kad mi svećenici, a s nama i svi ostali uključeni u pripreme ( časne sestre, vjeroučitelji, suradnici), govorimo o izvorima problema, zborski upiremo prste u roditelje. Iz naše perspektive jedina briga roditelja oko Prve Pričesti jest da im taj dan djeca budu lijepa a torta ukrašenija od prošlogodišnje kod njihovih kumova. Oni taj dan uglavnom doživljavaju kao svečanost koja je sama sebi...

Kako korizma ide prema svome vrhuncu, tako nas katoličke tiskovine, radija i televizija izvještavaju o scenskim prikazima Muke Isusove po različitim našim mjestima. Riječ je o novijoj pojavi, a nekako mi se čini da je tu i Mel Gibson ponešto zaslužan za to. Da ne bih ponovno bio klasični katolički mrgud, koji stalno kritizira nekoga ili nešto odlučio sam prostudirati malo stvari i vidjeti što dobra donose takve aktivnosti i koje nedostatke skrivaju u sebi. Pozitivne strane Pasije ili scenske prikaze Muke Isusove bih stavio u segment pučke kulture. To nisu pučke pobožnosti u klasičnom smislu, jer tu nije naglasak na molitvi i razvijanju pobožnosti, koliko na samom uprizorenju nekog događaja. Oni, dakle, svakako pripadaju kulturi i na području sveukupne kulture imaju što za reći. Budući je Gospodin Bog iz naše akademske kulture uspješno protjeran kao i sve što je pozitivno vezano uz kršćanstvo, ovakvi događaji svjedoče o neraskidivoj vezi između vjere i kulture. Njihovo postojanj...

Kurikularna reforama i način na koji je katolički vjeronauk predstavljen u njoj i dalje zaokupljaju moju pozornost. Koliko god imam slobodnog vremena, ulažem u čitanje i ramišljanje o tekstu kako ga prikazuje web-stranica posvećena toj reformi. U prvom postu o ovoj temi imate link. Moja ocjena cijele ove priče jest: mlako, razvodnjeno, bez identiteta, ovo što čitam samo iz daljine podsjeća na Svetu Vjeru Isusovu, kako su to stari govorili. Imam dojam da se događa ista priča kao i s Europom. Ona ima kršćanske korjene, ali je davno zaboravila na njih, a sad nije ni pristojno podsjećati na njih. Tako bi mogla i nastava katoličkog vjeronauka jednog dana postati neka vrsta religijske kulture koja je nekad davno bila katolički vjeronauk. U svemu što sam pročitao više se pozornosti posvećuje književnosti, likovnosti, običajima, nego sadržajima vjere. Za imenovanje samih sadržaja vjere izabrane su riječi koje imaju najudaljenije značenje, kao da je riječ o sociološkom prikazu, a ne o...

Kako stvari stoje, kurikularna reforma će neko vrijeme zaokupljati moju pozornost. Pogotovo što se tiče nastave vjeronauka, što mi je kao svećeniku osobni ineteres. Iako nisam dikertno uključen u poučavanje vjeronauka u školi, i te kako mi je stalo do toga što tamo djeca uče iz „katoličkog“ vjeronauka.  Budući da sam vodim župnu katehezu, znam koliko vremena moram potrošiti da popravim greške s kojima mi djeca dolaze kao s usvojenim znanjima iz tog predmeta. Za ovu priliku osvrnut ću se na jedan od ciljeva „katoličkog“ vjeronauka, jer je on odmah privukao najviše pozornosti javnosti. Odmah su naslovi govorili kako je jedan od plodova reforme taj da će djeca na vjeronauku, a to se odnosi samo na katolički vjeronauk, više učiti i o drugim vjerama i svjetonazorima. Kao da se to nije radilo do sada. Da bi se dobila šira slika problema dobro je usporediti ciljeve katoličkog, pravoslavnog i islamskog vjeronauka, onako kako su prikazani na web-stranici posvećenoj ovoj reformi. Za de...