iz sjene oraha

Hrvati su u svijetu poznati po mnogočemu, no psovka je, na žalost, jedna od stvari koja nas izdvaja kao posebne. U zlu. Eric Bana, poznati glumac hrvatskog porijekla kao dokaz da zna nešto hrvatskog je ospovao novinarki koja je razgovarala s njima. Najčešće stranci kao prvi kontakt s našim jezikom dobivaju psovanje, kao izraz posebne kreativnosti i jedinstvenosti našeg jezika. Sam sam zamijetio kako se društveni pritisak koji se stvara nazočnošću svećenika u nekom društvu glede psovanja smanjuje. Nekada su ljudi pazili kako se ponašaju pred svećenikom i kako govore. Danas je takvih ljudi sve manje i manje. Argument da su ti ljudi zapravo licemjeri uopće ne stoji, jer suzdržavanjem od psovanja u nazočnosti svećenika ipak priznaju da izgovaraju neke krive riječi u krivom kontekstu. Ukoliko danas nekoga zamoliš u javnom prostoru da ne psuje, pogotovo ne bogulno, riskiraš fizički sukob. Plentitudo corporis u tom trenutku može postati evangelizatorska prednost. Hvala Bogu, odrastao ...

Gledajući europsko nogometno prvestvo, bez obzira na rezultat hrvatske reprezentacije, između mnogih zanimljivih stvari za oko mi je zapela reprezentacija Islanda. Nije riječ samo o igri, o tome kako su igrači iz tako male zemlje postigli lijep uspjeh, već je riječ o „obredu“ koji se događa nakon utakmice. Za one koji nisu vidjeli riječ je o ovome: Ovo ima sve odlike obreda: događa se i kao proslava pobjede i kao utjeha nakon poraza, odgovara svim navijačkim situacijama. Točno se zna tko započinje i dirigira pljeskanje i hukanje, tko gdje stoji i vrijeme kad se izvodi (kraj utakmice). Čak je dobio i svoje ime, zovu ga „vikinško navijanje“, iako su se javili navijači PAOK-a i još jednog kluba iz Škotske da su oni to izmislili. Svijet će ovo sad poznati samo pod vikinškim imenom. Nogomet kao takv u sebi ima veoma mnogo obrednosti: točno se znaju pravila i uloga svakog sudionika u nogometnoj utakmici od igrača, sudaca, trenera, novinara i reportera, fotografa, navijača do prod...