iz sjene oraha

Kao i obično, nakon svakog velikog blagdana, a jučer je bila svetkovina Uznesenja Marijina, krenu reakcije na propovijedi naših biskupa i svećenika po raznim svetištima i proštenjima toga dana. I uvijek se kao prvo i negativno ističe što su rekli o politici, koga su napali, „etiketirali“ i u čemu su bili netolerantni, nazadni i isključivi. Nihil novi sub sole, što se tiče Crkve, rekli bi mnogi napredni i progresivni. Tako su ovih dana na meti sisački biskup Vlado Košić, kojeg su potajno, jer drugačije niti ne znaju, posjetili pripadnici Radničke fronte i ukrasili zgradu koju je kupila biskupija za dijacezanski muzej. Profesora Raguža nakon teksta u Glasu koncila napadaju svi progresivci koji su naučili pisati, ne još i čitati, a perjanica je Ella Dvornik. Ovakvi napadi na biskupe i svećenike nisu samo tu zato da se hijerarhiju Crkve pritisne te ona zauzme smjer govora koji ide niz dlaku. Oni imaju i jedan preventivan karakter. Riječ je o tome da se na vrijeme i učinkovito uplaši ...

U mojoj župi postoji jedna stara kapelica, u kojoj se sv. Misa služi samo jednog godišnje, kad je blagdan zaštitnika kapele. Tad je to i pripadajuća fešta za malobrojne stanovnike tog sela, iseljene mještane koji posjećuju roditeljske kuće ili ono što je ostalo od njih, ponekog vikendaša i putnika namjernika.U kapeli je ostao sačuvan originalni barokni oltar, nekoliko klupa i jedna slika koja je odoljela zubu vremena.  Nekoliko dana prije okupi se ekipa koja čisti kapelicu i uređuje njezin okoliš za nadolazeće slavlje. I tako, u tijeku čišćenja i spremanja, dolazi jedan vikendaš i nosi mali sklopivi stolić. -           „A za što to nosite?“, upitam ja dobru dušu. -           „Pa da imate na čemu Misu služiti.“,  mirno  će već spomenuta dobra duša. -           „A, ne. Zašto bih služio Misu na tom stoliću, kad imam posvećeni oltar....